Kategorija: Kengur

Australija je inače prilično velika zemlja (ili kontinent, kako već gledamo). Veličinom površine gotovo je identična europskome kontinentu, ali na cijelome tom području živi svega cca. 23 mil. stanovnika (što je, primjerice, usporedivo s populacijom Rumunjske ili bivše Jugoslavije). Od toga 80 % stanovništva živi uz obalu ili najviše 2 – 3 sata vožnje od nje. To najbolje ilustrira koliko je prostora te zemlje nenaseljeno i pusto. Australija je također poznata kao najplošnija i najsuša zemlja na svijetu.

Čak 7 od 10 najotrovnijih vrsta zmija živi u Australiji. Ali to nikako nije nešto što bi trebalo odgovoriti čovjeka da posjeti ovu iznimnu zemlju, jer baš u takvoj Australiji glavna je uzrečica No worries mate ili u prijevodu „Bez brige, prijatelju“, koja najbolje oslikava opušten i neformalan stav Australaca, obično nekarakterističan za ipak znatno formalniju protestantsku kulturu – čiji su tipični predstavnici Australcima srodne nacije poput Engleza i Amerikanca.

Samo ime Australija sinonim je za veliku južnu zemlju. Na australskome se grbu kengur i emu međusobno promatraju. Nijedna od tih životinja ne može se kretati unatrag i neki tumače da se time željela poslati poruka da se Australija želi samo kretati prema naprijed. Australski politički sustav nastao je preslikavanjem dijelova iz engleskoga (primjerice institucije premijera), a dijelova iz američkoga (senat). Zanimljivo je primjerice da je u Australiji glasanje obavezno, a ako se ne glasa, plaća se kazna od oko 60 AUD. Na taj se način želi potaknuti društvena odgovornost svih građana Australije.

Naseljavanje Australije započelo je krajem 18. stoljeća. Kapetan James Cook, došavši 1770. godine u Zaljev Botany, proglasio je Australiju engleskom kolonijom. Englezi su do tada slali svoje zatvorenike u Ameriku, a nakon američke revolucije počeli su ih slati u Australiju (jer u Engleskoj nisu više imali mjesta u zatvorima). 1787. godine nešto više od 1000 ljudi u 11 je brodova napustilo Englesku i stiglo u Zaljev Botany koji je James Cook opisao na svojemu prethodnom putovanju. Budući da taj zaljev nisu držali prikladnim, nastavili su dalje te su se 26. januara nastanili u Sidnejskom zaljevu. Vođa ekspedicije bio je admiral Jackson (po kojemu je i nazvana Port Jackson luka u Sidneyju), koji se u ime Engleske proglasio engleskim guvernerom. 1788. godine Velika je Britanija osnovala Australiju. Nakon što je u drugoj polovici 19. stoljeća blizu Sidneyja pronađeno zlato, Englezi su prestali slati zatvorenike u Australiju. Australija je postala nezavisna država 1901. godine, a i dan-danas kraljica Engleske još je uvijek i kraljica Australije (jer je Australija dio Commonwealtha).

U Sidnejskom zaljevu može se vidjeti dosta jedrilica i raznih drugih plovila, a ploveći po njemu, nemoguće je ne primjetiti fascinantan suživot prirode i građevina na obalama, osobito veće i modernije zgrade koje su na izuzetno interesantan i primjeren način uklopljene u prirodu te sve jako dobro urbanistički funkcionira. Fasada mnogih zgrada u Sidneyju obložena je ciglom (prevladavaju pastelne boje, a i crvena je dosta zastupljena), što daje dodatnu draž i kolorit toj prekrasnoj metropoli. Sidney je svakako grad koji je napravio odličan posao na svome brendiranju pa je tako kombinacija prekrasne prirode i edge dizajna maksimalno iskorištena kako bi Sidney s pravom bio percipiran kao jedan od najljepših gradova svijeta.

Zaštitni je znak Sidneyja zgrada Opere, jedinstvena i prepoznatljiva dizajna. Njezina je izgradnja završena 1974. godine; projektirao ju je danski arhitekt, inicijalni budžet za nju iznosio je 18 mil. AUD, dok je konačni premašio 100 mil. AUD. Bez obzira na to što je na tome projektu toliko prekoračen budžet, to je učinjeno na nečemu što je potpuno promijenilo sliku grada u pozitivnom smislu. Kad bi se napravila sveobuhvatna cost/benefit analiza investicije u Sidnejsku operu, ona bi bila debelo pozitivna jer je Sidney svjetski prepoznatljiv upravo zahvaljujući toj prekrasnoj građevini koja privlači, zajedno s brojnim drugim stvarima poput možda najpoznatijega i najvećega svjetskog novogodišnjeg vatrometa, turiste iz cijeloga svijeta. Šteta što naša prekoračenja javnih budžeta (ako već moraju postojati) nisu povezana sa stvaranjem ovakvih fenomenalnih, originalnih i inspirativnih građevina.